Stranica dnevnika

.. samo sjećanja.


02.10.2014.

the end

Dugo nisam imala stresniju noć. Tek nakon dvije tablete za smirenje i jedne protiv bolova sam uspjela zaspati. Razbistriti um. Pred očima su mi prolazile sve stvari koje su se desile ove godine. Konstantno gubljenje i dobijanje. U jednom trenutku sam mislila da imam sve, apsolutno sve! Divne najbolje prijateljice, društvo koje bi uradilo sve za mene i jednu osobu u koju sam mislila da mogu da se zaljubim. Na kraju su samo one ostale tu za mene. U jednoj noći sam uspjela izgubiti društvo i njega. I mislila sam da sam uredu. Da je sve uredu. U biti i jeste samo što me misli izluđuju. Ne mogu shvatiti kako je moguće da se na tren nisam osvrnula na gubitak osobe s kojom sam provela 12 godina svoga života i dijelila najdublje tajne... a stalno se osvrćem za ljudima koji su ispunili samo 6 mjeseci moga života. Vjerovatno jer su ONI bili tu kada mi je najteže bilo, da me podignu sa poda.. mene rastavljenu u hiljadu malih djelića i sastave. Kažu uredu je. Budu tu za mene. Čuvaju moju tajnu. U toj noći koja je promijenila moj život, zauvijek, upoznala sam njega. Probudio je u meni neke davno zaboravljene emocije.. Igra mačke i miša. Krug. Osuđeno na kraj bez početka. Kako me danas čeka vjerovatno naporan razgovor s njom.. Mnogo sam razmišljala o stvarima koje želim završiti s nekim dragim ljudima prije svog novog početka. Ali ja baš i nemam hrabrosti da načinim telefonski poziv i pitam za kafu. Iako želim toliko toga reći. Njemu, dragom prijatelju. Žao mi je što je ovako sve ispalo. Mnogo si mi značio i mrzim što si me isključio iz života tako lahko i bespotrebno. Fališ mi. Prošli smo toliko toga zajedno bilo je tu i tragičnih stvari, ali više onih pozitivnih. Sve besane noći, svi ti derneci, sav alkohol koji smo zajedno popili, sva hrana koju smo dijelili, postelje koje smo dijelili.. sklupčavali se jedni pored drugih, ali nam je bilo dobro. Lutanje gradom u kasne noćne sate.. Svi razgovori, sve popijene kafe, popušene cigare i nargile. Sve je stalo. NeSTALO. A zašto? Bez razloga. Vjerovatno bi bilo apsurdno opet se družiti, nakon što su svi upućeni u glupu situaciju i smijali se. Fališ ne samo meni, već nama. Volimo te i želimo ti sve najbolje. A ti, mali. Njemu. Ovo je nešto što sam davno trebala uraditi. Odavno ti želim reći TOLIKO toga. Od maja, kad si me isključio iz života. Kad je sve stalo tako naglo, a išlo je u najboljem smjeru.. Zašto? To je pitanje koje me toliko muči. Zašto je sve prestalo, zašto smo prestali pričati? Ne razumijem. Udaljili smo se. Prije sam znala da ću izaći i sresti te i bila sam sretna zbog toga. Znam da sam često bila i odvratna prema tebi i ružno sam se ponašala, ali to je bilo sam iz neke moje, ne znam valjda tuge, što smo raskrstili puteve. Ali ti mi nikada nisi ništa ružno rekao, derao se na mene ili nešto ružno uradio. Možda i jesi, ali nesvjesno, jer sam se ja pogrešno postavila. Nije mi bilo svejedno kada si ti u pitanju, nije me boljela briga. A postavila sam se tako. Nisam djevojka za jednu noć. Znam da ujutro okrenem glavu, ne kažem ništa, ali to nisam ja. Jednostavno to je moj način da se zaštitim. A tako najviše gubim. Kajem se zbog svih stvari koje ti na vrijeme nisam rekla iz straha da ih ti ne bi razumio jer nisi dovoljno zreo.. Jer bi se ti možda smijao ili nekome rekao šta sam ti rekla. Žao mi je i kajem se što sam mislila da te glupe stvari i neki takozvani ponos u svoj toj priči.. Ali morala sam dići zid oko sebe i biti hladna jer nisam željela da znaš da mi je iole stalo do tebe... Na bilo koji način da si mi drag. A tako si mi drag. I želim TI SVE NAJLJEPŠE. Želim da budeš sretan. To je čudan osjećaj.. ali želim te nekako zaštiti od svega, nekog bola šta li već.. A sebe želim udaljiti od bilo kakve emocije. Najveću ulogu u svemu igra moj ego koji je toliko povrijeđen jer nisi izabrao mene. ZAŠTO? Ne shvaćam zašto ona, a ne ja? Nije tu stvar da ja imam neke ogromne emocije prema tebi, jer nemam. Samo sam tip osobe koja puno razmišlja i proganjaju me ta pitanja koje sam kroz 6 mjeseci htjela postaviti a nisam imala hrabrosti... I onda ludim. Ali stvarno ti želim da si sretan i da se nikad više ne opterećavam tobom jer nema smisla i ja to znam. Ali ovo je morao biti način da ja ispraznim sebe i svoj um i ne razmišljam više o ovoj situaciji. Lakše je. Misli pretvoriti u riječi i barem ih virtuelno poslati negdje... U svemir, u kosmos. Ja sam dobro i sretna sam. Spremna za novi početak i možda nekog novog u svom životu. Ali noći poput ove iza mene me iscrpe.. Ovo je bila teška godina i drago mi je da sam svakim danom bliža sljedećoj. Ova godina me zarobila u nekom bezvrijednom stanju i nije bila pozitivna za mene. Uprkos svemu lijepom više je bilo stvari i ljudi koji su me sjebali u mozak. Mnogo toga sam dobila, ali mi je sve oduzeto. Da. Na kraju je gubitak mnogo veći od dobitka. Ali ne kajem se ni za što sam uradila. Promijenilo me i pokazalo mi da sam jaka. Da ja to mogu. Dragi moji bivši prijatelji i moja zamalo ljubavi.... Zbogom. Želim vam sve najljepše i čuvajte se.


Noviji postovi | Stariji postovi


" Pravimo, nesvjesno, zareze na duši nečijoj. Male, sitne, neprimjetne. Zarez po zarez, duša iscuri, nema je. Poslije se pitamo odakle bezdušnost... Odakle grubost... "


Zvijezda padalica;
61350